Hrskavica od rebara
Posao kirurga je specifičan i vrlo kreativan. Pacijent dođe s problemom, onda ti razmisliš i dođeš s idejom kako ga riješiti. Uvijek kažem da ima pet načina kako riješiti neki problem, a samo je jedan najbolji. Što si bolji kirurg, to ćeš prije odabrati najbolji način.
I danas se sjećam dana kad mi je prije više od 15 godina došao tada 17-godišnji mladić iz Vukovara koji se rodio bez uha. Razmišljao sam kako da mu pomognem i odlučio izraditi uho na podlaktici. Tehnika se sastojala u tome da se uzmu dijelovi šestog, sedmog i osmog rebra, izrezbare poput linoreza i od njih napravi hrskavični dio uha. Potom sam ga „potopio“ u podlakticu i na bazi tzv. podlaktičnog režnja pričekao da hrskavica uraste pa onda to sve skupa spojio na glavu. Bio je to vrlo kompleksan proces, koji se sastojao od 5–6 zahvata i trajao godinu dana.
Složena metoda
Bilo je teško, ali dečko je odlično reagirao. Sama činjenica da se htio sa mnom družiti godinu dana meni imponira, da nije sa 17 godina poludio i rekao: „Daj doktore, više dosta…“ Godinama nakon toga smo se susretali, redovito je dolazio na kontrole i bio vrlo zadovoljan napravljenim.
Danas se ta metoda presađivanja rjeđe koristi jer postoje jednostavnije metode. Puno je lakše napraviti silikonsko uho koje je sličnije i bojom i oblikom. Postavi se implantat u kost pa se uho stavlja i skida uz pomoć magneta. Silikonsko uho je epiteza, odnosno proteza za lice, a ovo što sam ja napravio bilo je pravo, vaskularizirano uho – prvo takvo na svijetu. Nikada to neću zaboraviti.
Devet sati u operacijskoj dvorani
Drugi slučaj koji mi je bio zaista poseban je Meri. Bio sam dežuran u bolnici kad su nam dovezli tada 17-godišnju djevojku, koja je imala tešku prometnu nesreću kraj poznatog kluba u Vodicama pa su je hitno prebacili u Zagreb. Meri je vozila motor i sudarila se s automobilom te udarila glavom u njega, a stanje je bilo jako teško.
Njezin srednji dio lica i gornja čeljust su se doslovce rastvorili na dva dijela. Kako je to izgledalo najbolje opisuje podatak da je razmak između jedinica na gornjoj čeljusti bio sedam centimetara. Operirali smo je cijelu noć, od deset navečer do sedam ujutro. Imali smo fotografiju s njezine osobne karte koju smo povećali da bismo uopće znali kako je izgledala prije nesreće i što trebamo napraviti.
Titanske pločice i vijci
Koristili smo sve što nam je palo na pamet da je vratimo, čak smo da bi vratili čeljust u prvobitno stanje koristili tzv. kliješta za patelu. Bila je to duga noć, a kad smo napokon nakon puno spajanja i skupljanja spojili te jedinice, na nepce smo stavili dvije velike pločice koje su sve to držale.
Meri je na kraju operacije imala ukupno 18 titanskih pločica i 72 vijka od 1,3 milimetra na licu i u glavi. Oporavak je trajao jako dugo i mi smo se u međuvremenu sprijateljili, doživljavao sam je kao kćer. Najbolje od svega je da ona danas izgleda tako da se uopće ne vidi da je imala tešku prometnu nesreću.
Ples na svadbi
Nakon nekih sedam-osam godina dobio sam od Meri vrlo lijepo, dirljivo pismo u kojem je bio poziv na njezinu svadbu. U njemu je pisalo: „Doktore, da vas nije bilo ja se vjerojatno nikad ne bi udala. Puno bi mi značilo da dođete i uveličite mi svadbu“.
Naravno, nisam dvojio niti trenutka, otišao sam na vjenčanje i s Meri otplesao ples na podiju. Bilo je stvarno jako dirljivo i to su trenuci kad vidite koliko je liječnički poziv velik i važan. Danas sam s Meri, njezinim roditeljima i suprugom Tomom obiteljski prijatelj. Jave mi se kad god imaju neki medicinski problem i što god im treba, uvijek sam tu. Čovjek se poveže s pacijentima, emotivno te ispuni kad nešto dobro napraviš. Kako se ono kaže – srce ti bude veliko kao kuća.
