Kako prepoznati i liječiti keloidne ožiljke? Razgovarali smo s doc. dr. sc. Mariom Rašićem

Gotovo svatko od nas nosi barem jedan ožiljak. Većinu njih s vremenom prestajemo primjećivati; izblijede, smekšaju se i postanu tek diskretan detalj na koži. No, može se dogoditi kada se očekivani tijek cijeljenja ne odvija kako bi trebao. Ako primijetite da ožiljak postaje tvrd, sve veći, širi se izvan područja rane, uzrokuje svrbež ili napetost kože, možda se ne suočavate samo s „normalnim“ ožiljkom, već o stanju koje zahtijeva posebnu pažnju i stručnu procjenu.

Što su zapravo kelodni ožiljci?

Keloidni ožiljci predstavljaju specifičan poremećaj cijeljenja kože u kojem dolazi do prekomjernog stvaranja kolagena, što rezultira ožiljnim tkivom koje nadmašuje granice prvotne rane. Za razliku od hipertrofičnih ožiljaka, keloidi rastu progresivno, mogu uzrokovati svrbež, nelagodu i estetsku smetnju te su skloni recidivu i nakon liječenja.

Ono što se kod keloida ne smije zanemariti je činjenica da on nikada ne miruje. U početku može biti mali, gotovo neprimjetan, ali tijekom mjeseci i godina polako „osvaja prostor“ i postaje sve izraženiji. Nerijetko ga prate subjektivni simptomi kao što su svrbež, žarenje, osjećaj napetosti kože, a u nekim slučajevima i bol, posebno ako se nalazi na području stalnog pritiska ili istezanja kože (ramena, prsa, uške, nadlaktice).

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Changing Faces (@changingfacesuk)

O tome tko je sklon keloidnim ožiljcima, možemo li njihov nastanak spriječiti i koje su terapije zaista učinkovite, razgovarali smo s doc. dr. sc. Mariom Rašićem, poznatim maksilofacijalnim kirurgom i suvlasnikom Poliklinike THE ONE.

Postoje li rizične skupine sklonije razvoju keloidnih ožiljaka?

Da. Najveći rizik imaju osobe s genetskom predispozicijom; keloidi se češće javljaju kod osoba s pozitivnom obiteljskom anamnezom i u pojedinim etničkim skupinama. Znanstveni radovi navode jake genetske komponente i složene interakcije gena i imunoloških čimbenika, iako točan gen nije precizno identificiran. Pojavnost je značajno viša kod osoba s tamnijim tipovima kože (afro-karipska, azijska, hispanska populacija). Učestalost je najveća u adolescenciji i ranim tridesetima, a smanjuje se s dobi. Veća učestalost zabilježena je tijekom puberteta i trudnoće, što upućuje na ulogu hormona u procesima zacjeljivanja rana.

Koji su najčešći okidači za njihov nastanak?

Keloidi se javljaju nakon oštećenja kože, kada tijelo stvara prekomjernu količinu kolagena. Okidači mogu biti kirurški rezovi, piercing, tetovaže, posjekotine, opekotine, akne, ubodi insekata, cijepljenja ili injekcije. U rijetkim slučajevima keloidi se mogu pojaviti i bez jasno prisutne traume (spontani keloidi).

Može li se njihov razvoj spriječiti?

Prevencija je u određenim situacijama moguća i dobro dokumentirana, osobito kod osoba s povišenim rizikom. Primarna prevencija uključuje izbjegavanje nepotrebnih zahvata na koži koji uzrokuju ozljede, poput piercinga i tetoviranja. Pravilna njega rane, uz održavanje čistoće i smanjenje mehaničke napetosti, potiče brže i urednije cijeljenje.

Dokazi upućuju na to da kontinuirana primjena silikonskih gelova nakon ozljede ili kirurškog zahvata smanjuje rizik razvoja keloidnih ožiljaka. Kod osoba s izraženom sklonošću nastanku keloida preporučuje se kombinirani preventivni pristup nakon operacije, koji može uključivati ranu primjenu silikonskog gela, intralezijske aplikaciju kortikosteroida ili intenzivnu kompresijsku terapiju radi smanjenja rizika njihova nastanka.

Što savjetujete pacijentima koji već imaju keloid, kada je pravo vrijeme za reakciju?

Preporuke za pacijente s postojećim keloidom uključuju rano dermatološko procjenjivanje, osobito ako keloid pokazuje znakove rasta, uzrokuje svrbež, bol ili ograničava pokretljivost. U takvim slučajevima preporučuje se pravodobna konzultacija dermatologa ili plastičnog kirurga. Pokretanje terapije u ranoj fazi, prije nego što keloid značajno naraste, od iznimne je važnosti jer klinička praksa i aktualna istraživanja upućuju na to da manje i ranije lezije bolje reagiraju na liječenje u
usporedbi s velikim, dugotrajno prisutnim keloidima. Također je važno postaviti realna očekivanja: terapija se najčešće provodi u više faza i u kombinaciji različitih metoda, pri čemu potpuno uklanjanje nije uvijek moguće, ali je u pravilu ostvarivo značajno smanjenje veličine lezije i ublažavanje simptoma.

Koje su danas najučinkovitije metode liječenja keloidnih ožiljaka i koliko su uspješne?

Kada govorimo o liječenju keloidnih ožiljaka, najčešći prvi korak su konzervativne metode. Standard terapije predstavljaju intralezijske injekcije kortikosteroida, koje mogu znatno smanjiti volumen keloida i ublažiti simptome poput boli i svrbeža. U ovoj fazi često se koriste i silikonski gelovi ili pločice – ne samo kao prevencija nakon ozljede ili zahvata, nego i kao postupna podrška u smanjenju postojećih lezija. Kod manjih keloida dobru učinkovitost može imati i krioterapija, odnosno lokalno smrzavanje tkiva, dok kompresijska odjeća i terapija pritiskom mogu biti posebno korisne nakon kirurških zahvata ili trauma kože.

Kod većih i otpornijih keloida često je potreban invazivniji pristup – kirurško uklanjanje može biti opcija, ali zbog visokog rizika povratka gotovo se uvijek kombinira s dodatnim metodama, poput kortikosteroidnih injekcija ili postoperativne radioterapije. Laserska terapija, iako sama po sebi ne uklanja keloid, može poboljšati njegovu boju i teksturu te je ključna kao dio kombiniranog pristupa. U konačnici, najbolji rezultati najčešće se postižu upravo kombinacijom više terapija – jer unatoč napretku dermatologije, ne postoji jedinstveno rješenje koje učinkovito sprječava recidiv kod svih pacijenata.

Mogu li se keloidi u potpunosti ukloniti ili je cilj terapije njihovo smanjenje i kontrola? Postoji li rizik da se keloid vrati nakon tretmana ili kirurškog uklanjanja?

Potpuno uklanjanje keloida bez rizika od ponovnog nastanka u većini slučajeva nije moguće. Keloidi su skloni recidivu, osobito kada se kirurško uklanjanje provodi bez dodatnih, adjuvantnih terapijskih postupaka. Glavni ciljevi terapije uključuju smanjenje volumena ožiljnog tkiva, ublažavanje subjektivnih simptoma poput svrbeža i boli te poboljšanje funkcionalnog i estetskog izgleda zahvaćenog područja. Iako je potpuno „izlječenje” rijetko ostvarivo, kombinirani terapijski pristupi mogu značajno smanjiti simptome i usporiti ili spriječiti daljnji rast keloida. Unatoč uspješnom liječenju, keloidi se mogu ponovno pojaviti, najčešće unutar prvih 6 do 12 mjeseci nakon terapije, ali recidivi su mogući i u kasnijem razdoblju. Zbog toga su dugotrajno praćenje i pravodobna intervencija ključni za optimalan terapijski ishod.