Pacijenti je vole zbog smirenosti, znanja i načina na koji svakom pristupa; s pažnjom, razumijevanjem i individualnom strategijom. No kakav je bio njezin profesionalni put, što ju je usmjerilo prema dermatologiji i koliko se promijenila od fakultetskih dana do danas? Otkrila nam je u nastavku.
Kakav ste student bili? Perfekcionistica, štreberica ili kampanjac koji sve rješava u zadnji tren?
Na početku studija bila sam pravi kampanjac, odgađala stvari do krajnjih granica, a potom sve na ho-ruk. Taj princip na medicini ne prolazi. No bez obzira, bilo kampanjski ili ne, na ispit nikad nisam izlazila nespremna ili poluspremna. Perfekcionizam je inače moj krimen, ne samo profesionalno, već i privatno i s tim sam se već odavno pomirila.
Što vas je privuklo upravo dermatologiji? Jeste li to znali već tijekom studija ili vas je put slučajno doveo do nje?
Dermatologiju sam zavoljela još na fakultetu, iako je infektologija bila moja prva ljubav. Kako tih 90-ih nije bilo moguće dobiti specijalizaciju za gotovo ništa, a osobito za ono što želiš, izbor je pao na dermatologiju. Specijalizaciju iz dermatologije dobila sam privatno, i sve četiri godine koliko je trajala odradila volonterski. No danas sam sretna zbog toga.
Imate li neku anegdotu iz studentskih dana koju i danas prepričavate kolegama?
Ima ih puno. Primjerice, turnus interne. Profesor svakog nas odvodi do kreveta pacijenta kako bi mu postavili dijagnozu. Naravno, kakva jesam, uzimam detaljnu anamnezu koja traje u nedogled. Profesor ulazi i pita: “Jesmo li, kolegice? Koja je dijagnoza?” Ja velim: “Pa evo uzimam podatke, nisam još došla do toga”. A on povuče plahtu s vrata pacijentice, i otkrije štitnjaču veličine lopte. I kaže: “Trebalo je samo malo povući plahtu…” Eto. Bili su to stalni udarci na ego. Ali i važne (životne) lekcije.
Koji biste savjet dali mlađoj sebi o karijeri – i jedan o koži?
Savjet koji bi danas dala sebi, a dajem ga i drugim mlađim kolegama, da ništa što se ne dogodi, pa ni ono smo jako željeli zapravo uopće nije važno. Vrlo vjerojatno nije ni bilo za nas. Ima toliko lijepih stvari. Osobito unutar medicine. Život nas može slučajno odvesti i boljim putem nego što smo ga za sebe planirali. Za ničim ne treba žaliti. Ali sve sto radimo, moramo raditi sjajno, najbolje sto možemo. Sa strašću. Strast je ono što čini razliku.
A savjet o koži? Čuvajmo ju, nemojmo ju uzimati zdravo za gotovo. Puno je više od onog kako ju možda površno doživljavamo. S vremenom bit će nam bez dileme biti drago da smo tako postupili.
Kad biste mogli ući u vremeplov, što biste ponijeli s faksa u današnje vrijeme, a što biste rado zaboravili?
Da se mogu vratiti vremeplovom nazad u studentske dane, ne bih propustila ni jedan tulum, ni jedan koncert zbog učenja. Bolje bi se organizirala, ali ništa ne bih propustila. Zaboravila ne bih a gotovo ništa, iako vjerujem da se medicina, koja je sama po sebi vrlo zahtjevan fakultet, može racionalnije organizirati. Duljina studija, koja zajedno sa specijalizacijom traje više od 10 godina realno nema nikakvog smisla. Nakon tri godine općeg studija, trebalo bi se odmah usmjeriti prema specijalizaciji.
