Neinvazivni estetski tretmani: mogu li otežati kirurški zahvat?

U estetskoj medicini još uvijek vlada uvjerenje da postoji svojevrsna hijerarhija zahvata. Kreće se, kažu, od „lakših” opcija. Injekcija, uređaja, biostimulatora,… Tek kasnije, kada sve drugo „prestane djelovati”, dolazi red na kirurgiju. Takav linearni pristup zvuči logično, ali prema mišljenju četvorice uglednih europskih stručnjaka, dr. Philippea Kestemonta, dr. Michela Rouifa, dr. Constantina Stana i dr. Patricka Tonnarda, on je u praksi često pojednostavljen, a ponekad i rizičan.

Kako ističu, neinvazivni, kirurški i regenerativni pristupi nisu stepenice istog puta, već tri različita medicinska odgovora koji se temelje na potpuno drukčijim anatomskim i biološkim principima. Naglašavaju kako ključno pitanje nije je li pacijent spreman na manje ili više invazivan zahvat, nego koja je stvarna priroda problema. Ona može biti površinska, strukturna ili biološka. Upravo to razjašnjenje, dodaju, temelj je pravilne indikacije.

Tri pristupa, tri razine djelovanja

Neinvazivni tretmani poput hijaluronskih filera, botulinum toksina, uređaja temeljenih na energiji ili biostimulatora najčešće djeluju na površinske i srednje slojeve tkiva. Njihov je cilj zaglađivanje, nadoknada volumena ili blago zatezanje. U pravim rukama mogu dati izvrsne rezultate. No, njihova primjena zahtijeva precizno razumijevanje anatomije.

Kirurgija, s druge strane, djeluje na duboke strukture. Mišiće, fascije, masne jastučiće i potporne slojeve. Lifting lica, korekcija vrata ili operacija nosa nisu zahvati koji „popravljaju površinu”, već mijenjaju i repozicioniraju anatomiju. Treći smjer, regenerativna medicina, pokušava aktivirati vlastite biološke potencijale tkiva. U to spada poticanje sinteze kolagena, elastina i vaskularizacije. Jedna od ključnih poruka koju liječnici naglašavaju jest da terapija mora započeti od željenog rezultata i biologije. Nikako od percipirane „težine” zahvata.

Primjerice, izraženo velik nos, značajna opuštenost vrata ili jake strukturne devijacije ne mogu se riješiti injekcijama. U takvim slučajevima samo kirurgija omogućuje izravan rad na kostima, mišićima i žlijezdama. S druge strane, predlagati veliku operaciju za površinski problem također je pretjerano. Problem nastaje kada se neinvazivni zahvati koriste kao „proba” u situacijama gdje je kirurgija zapravo pravo rješenje. Odgoda adekvatne terapije može povećati troškove, produžiti nezadovoljstvo pacijenta i potencijalno zakomplicirati kasniji kirurški zahvat, upozoravaju.

Mogu li neinvazivni tretmani otežati operaciju?

Prema opažanjima dr. Philippea Kestemonta, dr. Michela Rouifa, dr. Constantina Stana i dr. Patricka Tonnarda, akumulacija filera, učestala primjena energetskih uređaja ili kemijska lipoliza mogu dovesti do fibroze, promjene anatomskih ravnina i izmijenjene kvalitete masnog tkiva. Tijekom kirurških zahvata, poput liftinga lica ili vrata, to može značiti dulje operacije i manje predvidive rezultate.

„Nekirurški zahvati nisu neutralni u odnosu na buduću kirurgiju”, ističu, pozivajući se i na studije koje su pokazale da su tkiva nakon višestrukih tretmana često kruća i manje jasno definirana. To znači da kumulativna primjena neinvazivnih metoda mora biti pažljivo planirana.

Sigurnost nije pitanje metode, nego indikacije

Sigurnost zahvata ne ovisi o tome je li on kirurški ili nekirurški. Injekcije nose vaskularne rizike, osobito u kompleksnim regijama poput nosa, dok energetske tehnologije mogu izazvati fibrozu i dugoročne promjene u strukturi tkiva. Kirurzi ističu da svaki zahvat, bez obzira na to kako ga javnost percipira, djeluje na krvne žile, kolagen, limfni sustav i dublje slojeve. Zato zahtijeva jednaku razinu znanja i odgovornosti kao i kirurgija.

Regenerativni pristupi koji koriste autologna tkiva i biološke signale moraju se jasno razlikovati od tehnika koje potiču upalne ili ožiljne reakcije putem stranih materijala. Kirurzi koji istodobno vladaju neinvazivnim i regenerativnim tehnikama imaju širu perspektivu i mogu objektivno procijeniti što je u određenom trenutku najbolji izbor. Njihova je odgovornost razlučiti kada je potrebno djelovati na duboke strukture, kada je dovoljno poboljšati kvalitetu kože i kada je kombinacija pristupa optimalna.

U vremenu u kojem su minimalno invazivni zahvati dostupniji nego ikad, izrazito je važno znati da ono što danas izgleda kao brza i laka korekcija, sutra može imati implikacije na kompleksnije zahvate. Upravo zato prava strategija počinje informiranjem i individualnom procjenom.