Nenad Korkut je čovjek impresivnog životopisa. No, prije negoli krenemo nabrajati njegovu stručnu liječničku i profesionalnu ekspertizu, kratko ćemo napomenuti da je to čovjek koji je u našoj maloj zemlji sinonim za dodjelu nagrada Oscar. Godinama stručno i ukusno komentirane dodjele najprestižnije filmske nagrade prometnule su ga u profesionalnog i javnog estetu. No, ono što zapravo fascinira kod gospodina Korkuta jest neobičan spoj životnih strasti. Naime, osim što je vrsni esteta i modni znalac, ujedno je i liječnik, točnije ortoped koji je radio u primarnoj zdravstvenoj zaštiti u Domu Zdravlja Trnje, Zavod za hitnu medicinsku pomoć u Karlovcu i Općoj bolnici Karlovac kao specijalist ortoped. Posljednjih gotovo 10 godina radi kao glasnogovornik Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje.

Odmalena je Nenad Korkut povezan s estetikom, vrlo je rano razvio svoj osobni stil i estetske preference. Dakle, radi se o osobi kojoj je estetski standard i “dobro jutro i laku noć”. Pa čak i osobni dojam koji ostavlja, kao i onaj telefonski, je da se radi o neizmjerno uglađenoj osobi. Onaj tip osobe koji odiše odmjerenošću, elegancijom, gotovo šaptajućeg govora, nenametljivog ali opet prisutnog. Čini se da odaje dojam baš kakve su i njegove estetske preference! Klasične, gotovo pa zarobljene u dobrim starim vremenima, nimalo fascinirane pompom koja okružuje svijet mode koju prati i voli.

Mama vam je bila model i od malih nogu ste okruženi ljepotom. Rekli ste kako ste se u modu zaljubili vidjevši Tatjanu Patitz na naslovnici Voguea. U jednom intervjuu ste zaključili da se o svakoj temi može pričati i na ozbiljan i na neozbiljan način, pa ćemo onda odmah ozbiljno – neozbiljno početi – tko je najljepša osoba na svijetu? Mama ili Tatjana? Ili netko treći?

Estetski kriteriji su nemjerljivi i naravno da se ne daju uspoređivati. Svatko ima svoje favorite i to je legitimno jer bi bilo čudno da nam se svima sviđaju ista lica. Pitanje je kako svatko do nas razvije te kriterije. Kod mene su oni imali temelj u obitelji, pretpostavljam da nisam iznimka, jer ukus nam se razvija od malih nogu. Roditelji su me odmalena vodili na izložbe, u kino i kazalište i prije nego razvijete neki svoj osobni stil učite od njih i usvajate njihove estetske preference. Mislim da sam tu imao sreće jer mi je majka u mladosti sličila na Julie Christie, Monicu Vitti i Dalidu, neke kanonske ljepotice 60-ih i 70-ih. Kao dijete bio sam zaljubljen u Marilyn Monroe, koja je umrla prije nego što sam se rodio. I danas jako volim Marilyn, ali i Avu Gardner i Lauren Bacall, dakle vrlo različite tipove ženske ljepote, ali uvijek ljepote s karakterom. Istina je da me u svijet mode osim majke uvelo i lice Tatjane Patitz i moj ukus se od tada malo mijenjao. I danas mi je Tatjana najdraži model u povijesti.

Što po Vama treba imati liječnik koji se bavi estetskom medicinom, naravno, osim stručnog zvanja i prakse. Je li to dobro oko, ukus…?

Mislim da uz neupitnu stručnost mora biti dobar psiholog. Ljudi koji dolaze na estetske korekcije prvenstveno su nezadovoljni nekim djelom sebe. Treba dobro razlučiti da li je to nezadovoljstvo istinski vezano za veliki nos, klempave uši ili male grudi. Ja na primjer jako volim veliki nos na ljudima jer on često daje licu snažan karakter, gotovo sve manekenke imaju male grudi pa im ne fali obožavatelja, dakle mislim da je ključno pitanje zbog čega netko želi nešto mijenjati na sebi.

Kakav je vaš dojam o korištenju estetskih zahvata u Hrvatskoj? Radi li se o kiču ili pak o tabu temi?

Ne mislim da se nužno radi o kiču, a čini mi se kako estetski zahvati više nisu tabu tema kao nekada. Naravno, još uvijek će biti zgražavanja, šaputanja iza leđa, hejt komentara na društvenim mrežama… Kič je također stvar osobnog stava i ukusa, jer ono što za mene predstavlja kič, možda je nekome drugom lijepo. Ja jako volim ‘camp’, no camp estetika lako može skliznuti u kič i upravo je ta tanka crta po kojoj pleše nešto što mene veseli.

Kako vama izgledaju hrvatske dame koje koriste estetske korekcije i intervencije?

Vrlo je nezgodno spominjati imena u tom kontekstu, posebno što smo mala sredina i svi se krećemo u sličnom krugu ljudi. Ima pozitivnih i negativnih primjera, kao i uvijek i u svemu, estetski zahvati tu nisu iznimka.

Što mislite o medijskom tretmanu estetskih operacija i korekcija? Nekada se stječe dojam da se ističu samo pretjerivanja, a ne i koliko je za samopouzdanje, pogotovo mlade osobe, važno korigirati neke nepravilnosti.

Slažem se da mediji napuhuju stvari i najčešće ističu ono negativno. Živimo u doba pretjerivanja ali i ismijavanja. Društvene mreže su tu posebno okrutne jer je anonimnost ljudima dala mogućnost da svoje frustracije iskaljuju na drugima. Podržavam da netko želi korigirati sitne nepravilnosti koje mu otežavaju život i mislim da to nitko ne bi trebao osuđivati. No isto tako mislim da bi ljudi trebali promisliti prije takvih promjena, jer i sami ponekad pretjerano kritično gledaju na svoje vizualne mane koje ih možda u očima drugih baš čine šarmantnima.

Koje su najveće pogreške estetskih intervencija žena u 50-ima?

Mislim da je svakome teško prihvatiti proces starenja, ne samo lijepim ženama koje su u mladosti bile obožavane  i slavljene u medijima zbog poslova u kojima su bile izložene javnosti. Teško je prihvatiti starenje i običnim ljudima. Nema ništa neprirodno da smo zabrinuti oko toga. I lijepo je da se ljudi i nakon mladosti njeguju, paze na svoj izgled, pomognu si povremeno nekim neagresivnim zahvatima kako bi dulje zadržali mladenačku svježinu. No ako s 50 godina mislite da možete izgledati kao s 20 ili 30 jako se varate. Treba prihvatiti godine u kojima ste jer nije floskula da svako doba donosi svoje prednosti. Trudeći se da izgledate kao tinejdžerica u 50-im postići ćete potpuno suprotan efekt, podsmjeh i sažaljenje. Mnogi su uspjeli dostojanstveno ostarjeti i izgledati čarobno i u zrelim godinama, pogledajte na primjer Audrey Hepburn.

Estetske devijacije znaju smetati, ali kod nekih osoba su postale zaštitni znak. Tko prema vama dobro nosi svoju „devijaciju“ (razmaknuti zubi, velik nos i sl.)?

Barbri Streisand su na počeku karijere više puta predlagali da korigira nos, no ona je inzistirala na tome da ga zadrži baš takvim kakav je, jer je već tada bila svjesna kako će joj baš on dati dozu prepoznatljivosti i osebujnosti. Naravno, za takve odluke treba imati snažan i formiran karakter te biti vrlo siguran u sebe, što često nije slučaj s osobama u formativnim godinama. Lauren Hutton, jedna od najslavnijih supermodela u povijesti, koja još uvijek drži rekord po broju naslovnica Voguea, kada je ranih 60-ih došla u agenciju Eileen Ford prvo što su joj rekli da riješi razmak među prednjim zubima.

Za nju to nije dolazilo u obzir. I pokazalo se kako je bila u pravu što nije željela mijenjati ništa na sebi. Upravo taj detalj postao je njezin zaštitni znak. Od tada je prošlo gotovo 60 godina a ona je još uvijek redovito na stranicama Voguea, a ima i uspješnu glumačku karijeru. Vašim čitateljima upravo takve osobe trebali bi biti uzori.

Koji vam je najbolji primjer beauty transformacija?

Ima ih dosta, no vašim mlađim čitateljima će svakako poznato ime biti Bella Hadid. Jedna od najpopularnijih ljepotica modnih pista i prestižnih magazina današnjice dosta je radila na svom licu već vrlo mlada, no njezin izgled je i nakon korekcija vrlo prirodan. Da nas mediji svako malo ne podsjećaju kako je nekad izgledala ja bi teško pogodio što je operirala. Od zrelih žena dobar je primjer Jane Fonda.

Nikada nije drastično promijenila svoj izgled, no tijekom godina čitavim nizom sitnih intervencija zadržala je svježinu, ali i ono što je najvažnije – svoje lice. Nije promijenila lični opis poput nekih svojih generacijskih kolegica.

Koji vam je najlošiji primjer?

Nažalost i tu je puno primjera. Melanie Griffith i Meg Ryan neprepoznatljive su. Čitav niz estetski loših poteza za koje su podjednako krive same ali i kirurzi koji su radili na njima, koštali su ih ne samo zavodljivog izgleda, već i karijere. Tužno je vidjeti i što su Faye Dunaway i Kim Novak učinile od svojih prelijepih lica. Nekada zanosne ljepotice, upravo zbog nemogućnosti dostojanstvenog prihvaćanja svojih godina, potpuno su upropastile svoja lica.

Što je za vas ljepota?

Teško je jednostavno definirati ljepotu, no opisat ću neke svoje osjećaje prema njoj. Oduvijek sam bio opčinjen ljepotom, u mladosti sam se nalazio u riječima Oscara Wildea i Thomasa Manna koji su o ljepoti ispisali mnoge stranice koje su mi se duboko usjekle u sjećanje. Od njih sam naučio kako je ljepota jedino božansko što je očima vidljivo. Ni talent, ni pamet, ni moralne vrijednosti nisu vidljive na prvi pogled, samo ljepotu osjećamo u istom trenu kada se pred nama pojavi. Možda je to i uzrok moje fascinacije modom, prije svega modnom fotografijom, od starih majstora poput Horsta, Irvinga Penna, Richarda Avedona i Cecila Beatona pa do onih koji su stvarali dok sam se ja počeo zanimati za nju, Helmuta Newtona, Petera Lindbergha, Herba Rittsa ili Stevena Meisela.

Ali riječ je samo o estetskoj viziji ljepote. Naravno da postoji onaj drugi aspekt ljepote koju očima nije vidljiv a podjednako mi je važan. No za njegovo otkrivanje potrebno je upoznavanje tih osoba koje će vas oplemeniti ne samo vizualno već i dubinski. Zato mi nikada nije teško pronalaziti u ljudima skrivene ljepote koje su na prvi pogled nevidljive.

Je li Kim Kardashian pokrenula pozitivan trend promjena u percepciji ženskog tijela od onoga s početka tisućljeća kada je u trendu bila mršavost a la Kate Moss? Što uopće mislite o Kim Kardashian?

Kanoni ljepote mijenjali su se kroz povijest. Uz suvremenu modu vezan je trend mršavosti, nije to krenulo s Kate Moss. Kada gledate stare fotografije prvih supermodela nakon II. Svjetskog rata, od Lise Fonssangrives, preko Twiggy i Veruschke pa do Miss Moss, sve su te žene bile mršave. Danas smo svjedoci mnogih promjena. Do nedavno najbolje plaćeni modeli bili su bijele puti, a čak su plavuše češće dolazile do naslovnica Voguea od svojih tamnokosih kolegica. Anna Wintour je bila često prozivana zbog rasizma, no ona se pravdala samo brojkama i prodajom, a činjenica je bila kako su plavuše bolje prodavale njezin magazin. Zanimljiv je podatak da su u eri najveće slave supermodela s početka 90-ih Karen Mulder, Amber Valletta i Carolyn Murphy sakupile više prestižnih covera od Naomi Campbell koju i danas smatramo modnom ikonom.

Ja koji dugo pratim modu dobro znam tko su bile Karen, Amber i Carolyn, no sumnjam da će ih se sjetiti netko izvan modnih krugova, dok Naomi i danas svi prepoznaju. Kim Kardashian je u jednom trenutku postala toliko medijski bitna da ju čak ni Anna Wintour nije mogla ignorirati.

To je pokrenulo lavinu negodovanja, no stvari su se doista pokrenule. Danas na stranicama, čak i naslovnicama Voguea često vidimo i plus size modele, što je donedavno bilo nezamislivo. Prije 20 godina Anna je uvjetovala Ophri da smršavi kako bi je stavila na naslovnicu. Oprah je tada bila najutjecajnija medijska osoba na svijetu i pristala je na to! Teško mi je reći koliko su se stvari promijenile na bolje, jer nas je umnogome pojela politička korektnost. To što Vogue nakon Black Lives Matter vrvi od tamnoputih modela ne znači da se modni svijet suštinski promijenio. Volio bih da je ta uključivost kojoj svjedočimo zadnjih godina iskrena, a ne samo želja da se dodvore trendovima u strahu od ‘cancel culture’ kako ih se ne bi osuđivalo. Nije bez veze ona narodna: vuk dlaku mijenja ali ćud nikada.