Moj otac, prof. dr. Boško Milojević, bio je osobit čovjek, veliki čovjek, vizionar, jedan u milijun, predodređen da vodi, da bude najbolji. Teško ga je ukratko opisati.
Nedavno smo proslavili 50. obljetnicu otvorenja prve privatne klinike za estetsku plastičnu kirurgiju u jugoistočnoj Europi. U to je vrijeme to bio odvažan čin, a time je ujedno probio led za sve koji su potom krenuli u privatne vode, sve koji su se odlučili baviti estetskom kirurgijom.
Čarobni štapić koji će usrećiti tisuće ljudi
Te, 1967. godine, televizija je bila crno-bijela, Hrvatska je bila dio socijalističke Jugoslavije, Tito je ljetovao na Brijunima, Dinamo je veličanstveno pobijedio Leeds i osvojio Kup velesajamskih gradova. Concorde, najbrži avion na svijetu, bio je predstavljeni ste godine, a Beatlesi su objavili svoj najpoznatiji album „Sergeant Pepper’s Lonely Hearts Club Band”. Neil Armstrong će tek za dvije godine napraviti „prvi mali korak za čovjeka“, a moj je otac radio baš s tim astronautima, na vestibularnom aparatusu 1963. – 1967. godine, prije povratka u rodnu zemlju i pokretanja vizionarskog projekta.
Da, te 1967. godine moj tata, poseban čovjek u svakome pogledu, otvorio je privatnu kliniku u svome stanu, na uglu Šubićeve i Zvonimirove. Znanje, predanost poslu i razmjena iskustava sa svjetskim stručnjacima dali su široke poglede i viziju: estetska kirurgija je medicinska grana budućnosti. Biti zadovoljan sobom i imati samopoštovanje esencijalna je potreba svih ljudi, stoga je znao da će njegov skalpel biti poput čarobnog štapića: usrećit će tisuće ljudi.
Družio se s najuglednijim svjetskim stručnjacima estetske plastične kirurgije, kao što su Ivo Pitanguy iz Rio de Janeira i Bob Flowers s Havaja. Tako se i dr. Boško Milojević uvrštavao u najbolje plastične kirurge na svijetu, a svakako je bio najpoznatiji po operacijama nosa. Napisao je knjige o estetici, držao predavanja, organizirao internacionalne kongrese, ali valja imati na umu da je sve to u ono vrijeme bilo kompliciranije nego danas, od načina komuniciranja do populariziranja nove grane medicine. Na glasu kao stručan, pouzdan i susretljiv prema pacijentima, imao je i po 10 – 15 operacija na dan. Bile su to, dakle, u njegovim rukama tisuće operacija, liposukcija, povećanja grudi, otoplastika, rinoplastika. I dalje je mnogo onih kojima je vratio osmijeh, pa mi se javljaju, dijele uspomene i žele da ostane nezaboravan. Imao je u sebi neku bogom danu čaroliju da plijeni kao osoba i da bude besprijekoran kad uđe u operacijsku dvoranu.
Ukratko: bio je veliki čovjek iz maloga Zagreba, neuobičajene darovitosti, ali i hrabrosti i znanja da piše početke povijesti estetske medicine. Njegove metode operacije uške i nosa i dan danas se koriste. Budući da su k njemu probleme dolazili riješiti ljudi sa svih krajeva svijeta, može se reći i da je bio među začetnicima ne samo estetske kirurgije, nego i medicinskog turizma u nas.
Obiteljska tradicija
Eto, prošlo je već pola stoljeća otkako se dr. Milojević upustio u privatnu pustolovinu, ali i 25 godina od kada nas je tragično napustio. I sâm sam prošao trnovit put, pa naposljetku odlučio da moram nastaviti njegov rad, obiteljsku tradiciju. Upravo zato, kao i on, nastojim uvijek biti u toku sa strukom, istraživati nove metode i tehnologiju, premda je moja specijalnost nekirurška medicina. I bez skalpela, pomoću botoxa, dermalnih filera, lasera, vrhunskih preparata, činim ono što je i on činio: vraćam ljudima samopouzdanje. Kada ravnam nos ili, primjerice, uklanjam podočnjake, vjerujte mi, tata je uvijek tu, na mome ramenu. Uvijek pedantan, posvećen, sigurne ruke… Tako njegovo nasljedstvo ne živi samo u mojem DNK ili u genima njegovih sedmoro unuka, nego u svima koji ga se sjećaju. Vjerujem da će naša obiteljska tradicija preživjeti i u sljedećim generacijama.
Na kraju kolumne naći ćete moj najdraži blog koji sam napisao o tati, prije pet godina, u prigodi 20. obljetnice njegove smrti. Ujedno, tu je i dokumentarac koji smo snimili o prof. dr. Bošku Milojeviću, u povodu 50. obljetnice rada i tradicije, kao i link na video s te proslave. Možda i vi naslutite svu silinu emocija koje su se te večeri zgusnule u restoranu Dubravkin put.
Prof. dr. Boško Milojević zaslužuje i više od tog dokumentarca i odavanja počasti od kolega i klijenata, zaslužuje naše sjećanje i upisivanje u knjigu povijesti hrvatskih velikana. No, bio je skroman čovjek. Siguran sam da bi bio sretan i s onim što smo njemu u čast organizirali. Ljubav i ponos njegove obitelji te nastavak tradicije ispunili bi ga zadovoljstvom. Moj tata mi fali, fali mi svaki dan…
Dokumentarni film o prof. dr. Bošku Milojeviću:
Film s proslave 50. obljetnice:
Blog povodom 20. obljetnice smrti prof. dr. Boška Milojevića možete pročitati ovdje.
