Poznati endokrinolog otkriva: Sve istine i zablude o hormonskoj terapiji u menopauzi

Menopauza nije samo kraj reproduktivnog razdoblja – to je emocionalno, fiziološki i psihički zahtjevno poglavlje života svake žene. Statistike pokazuju da čak 80 % žena u tom razdoblju osjeća simptome koji značajno utječu na svakodnevicu: valove vrućine, nesanicu, tjeskobu, pad libida, debljanje i promjene raspoloženja. Iako je menopauza prirodan proces, ona ne mora biti razdoblje koje treba „izdržati“ ili „prešutjeti“. Današnja medicina nudi opcije koje ženama mogu pomoći da se ponovno osjećaju kao one – samo informiranije, snažnije i zdravije.

Pad razine spolnih hormona

Najvažnija promjena u menopauzi je značajan pad razine spolnih hormona – osobito estradiola i progesterona. Taj hormonalni disbalans utječe na cijelo tijelo – od metabolizma, spavanja i kardiovaskularnog zdravlja, do emocionalne stabilnosti i izgleda kože. Mnoge žene razviju inzulinsku rezistenciju, sklonost debljanju, nesanicu i gubitak energije. Sve su to posljedice nečega što ne „izmišljaju“ u svojoj glavi, nego što se stvarno događa u njihovom tijelu.

Premda se danas o menopauzi više govori, još uvijek previše žena pokušava „pregrmjeti“ simptome bez pomoći. No ovo je razdoblje kada im treba najviše podrške – ne samo iz okoline, već i od liječnika koji razumije hormonsku sliku, metabolizam i sve moguće posljedice neliječene menopauze. Samo čekati da sve prođe – nije rješenje. Individualni pristup, stručno vođena hormonska terapija i briga o zdravlju ključni su koraci prema kvalitetnijem životu.

Kako bismo razjasnili što hormonska terapija u menopauzi zaista jest, i nije, razgovarali smo s jednim od vodećih hrvatskih stručnjaka za hormonsko zdravlje doc. dr. sc. Ivanom Kruljcem, specijalistom endokrinologije i dijabetologije te osnivačem Metabolic Friendly platforme, prvog medicinskog centra u Hrvatskoj specijaliziranog za metabolizam. Njegov znanstveni opus uključuje oko 60 objavljenih radova, među kojima i one u najprestižnijim svjetskim časopisima poput The New England Journal of Medicine i The American Journal of Medicine.

Koji su prvi znakovi da bi hormonska ravnoteža mogla biti narušena?

Ako govorimo o hormonskoj ravnoteži općenito, najčešći znakovi su kronični umor i debljanje. To su ujedno i simptomi inzulinske rezistencije, stanja koje se javlja kad ostali hormoni nisu u balansu, imunološki sustav ne funkcionira optimalno ili smo pod kroničnim stresom. U menopauzi, primjerice, manjak ženskih spolnih hormona može uzrokovati inzulinsku rezistenciju, što dodatno pogoršava simptome. Osim umora i povećanja tjelesne mase, često se javljaju i valovi vrućine, noćno znojenje, anksioznost, depresivnost, smanjen libido te promjene u urogenitalnom sustavu – sve to posljedica je manjka estradiola i progesterona.

Koliko je nadomjesna hormonska terapija dostupna i prihvaćena u Hrvatskoj?

Nažalost, nadomjesna hormonska terapija (HNT) u Hrvatskoj nije dovoljno prihvaćena ni dostupna, osobito kad govorimo o ženama u menopauzi. Iako ni terapija testosteronom kod muškaraca nije na zavidnoj razini, problem s HNT kod žena je daleko veći. Razlog je jednostavan – žene u menopauzi ostaju gotovo potpuno bez spolnih hormona, dok muškarci svoje zadržavaju i u starijoj dobi. Problem nije samo lokalni, već globalni. Nedovoljna edukacija, predrasude i strahovi dodatno otežavaju pristup ženama kojima bi HNT značajno poboljšala kvalitetu života i smanjila rizike za kronične bolesti.

Kada je, po vašem mišljenju, opravdano uvesti nadomjesnu hormonsku terapiju kod žena u menopauzi i kod muškaraca u andropauzi?

Po meni, svaka žena koja uđe u menopauzu može imati koristi od HNT – bilo da se uvede odmah, radi ublažavanja simptoma, ili kasnije, kad je cilj poboljšanje metabolizma, regulacija težine i liječenje osteoporoze. Često je uvedem i kad su tipični simptomi već nestali, ali pacijentica i dalje ima poteškoće sa snom, libidom ili raspoloženjem. Kod muškaraca je nešto drukčije – oni proizvode testosteron cijeli život, ali problem je često u proteinu SHBG, koji regulira dostupnost hormona. Rješenje nije uvijek u nadomjesnom testosteronu, nego često u liječenju inzulinske rezistencije ili poticanju vlastite proizvodnje testosterona.

Koji su rizici i benefiti takve terapije dugoročno?

Benefiti su brojni: bolji san, stabilnije raspoloženje, veći libido, zdravije kosti, koža i mišići, bolji metabolizam i manji rizik za inzulinsku rezistenciju, dijabetes i kardiovaskularne bolesti. S druge strane, rizici su minimalno povišen rizik za trombozu i karcinom dojke, ali ti su podaci preuzeti iz stare WHI studije, čija je interpretacija bila senzacionalistička i danas već zastarjela. Danas koristimo bioidentične hormone, niže doze i transdermalne oblike koji zaobilaze jetru, što dodatno smanjuje rizike. Slična je i situacija kod muškaraca – nova istraživanja pokazuju da testosteron ne povećava rizik od srčanog udara, kako se prije smatralo.

Postoje li alternativni, nehormonski pristupi koji mogu pomoći?

U slučajevima apsolutnog manjka hormona – kao što je menopauza – ne postoji stvarna alternativa hormonskoj terapiji, jer nijedan dodatak ili biljka ne može nadoknaditi ono što tijelo više ne proizvodi. Kod muškaraca, gdje je hormonska funkcija najčešće očuvana, češće primjenjujemo ne-hormonske metode, kao što su modulatori receptora ili lijekovi za poticanje vlastite proizvodnje hormona. Kod žena reproduktivne dobi, gdje hormoni još postoje, također postoje različite opcije. No u menopauzi – ako želimo nadoknaditi hormon, moramo ga dati – ne postoji supstitucija “sličnim” putem prirode.

Kakvo je stajalište Hrvatske liječničke komore o bioidentičnim hormonima?

Službeni stav Hrvatske liječničke komore (HLK) o bioidentičnim hormonima mi osobno nije poznat, i ne bih govorio u njihovo ime. Smatram da bi se ovo pitanje moglo točnije uputiti Hrvatskoj ljekarničkoj komori, s obzirom na to da se tu radi i o regulaciji lijekova. Dodatno, nemam osobna iskustva s tržištem tzv. “prirodno dobivenih” hormonskih pripravaka jer niti ja, niti moji kolege ne propisujemo pripravke koji se dobivaju biljnom ili životinjskom ekstrakcijom. 

U kontekstu HNT-a, izraz „bioidentičan“ često se pogrešno interpretira – on zapravo znači da je molekula hormona istovjetna onoj koju proizvodi ljudski organizam, a ne nužno da potječe iz prirode. Svojim pacijenticama propisujem isključivo bioidentične hormone, no isključivo one koji su registrirani kao lijekovi i proizvedeni u laboratorijskim uvjetima, jer samo takvi garantiraju kvalitetu, stabilnost i točno doziranje. Pripravci koji nisu registrirani kao lijekovi često ne prolaze obavezne kliničke studije, što predstavlja potencijalni problem u kontekstu sigurnosti i učinkovitosti. Meni kao liječniku najvažnije je da znam točno što i u kojoj količini pacijent uzima, a to je moguće jedino kada lijek ima jasno definiranu molekulu, potvrđenu kroz stroge regulative i klinička ispitivanja.

Smatrate li da su bioidentični hormoni regulirani dovoljno jasno ili su još uvijek u “sivoj zoni”?

Mislim da i dalje postoji određena „siva zona“ kada govorimo o bioidentičnim hormonima, ali ta konfuzija više proizlazi iz terminoloških i komunikacijskih nesporazuma, nego iz stvarne regulatorne praznine. Često se bioidentični hormoni poistovjećuju s „prirodnim“ pripravcima, odnosno s ekstraktima iz biljaka, no to zapravo nije točno. Bioidentični hormoni su oni čija je struktura molekule identična prirodnim hormonima koje stvara ljudsko tijelo, bez obzira na to kako su proizvedeni – laboratorijski ili iz prirodnih izvora. 

Moj stav je da je daleko sigurnije koristiti registrirane lijekove koji sadrže bioidentične hormone proizvedene sintetski jer oni prolaze sve faze ispitivanja koje garantiraju njihovu sigurnost, čistoću i preciznost doziranja. Kod pripravaka izrađenih u ljekarnama ili na temelju biljnih ekstrakata, takva garancija često izostaje – a u medicini je preciznost ključna. Također, iz vlastitog iskustva znam da pacijenti često krivo zaključuju da „klasična HNT ne djeluje“, pa posežu za alternativom. No to obično ne znači da terapija nije dobra, već da nismo dovoljno pažljivo procijenili sve aspekte njihova stanja – primjerice, zanemarenu inzulinsku rezistenciju.

Fitoaromaterapiju izuzetno poštujem kao zasebnu granu, ali kada govorimo o apsolutnom manjku hormona, kao što je slučaj u menopauzi, ne postoji vjerodostavna zamjena osim precizno dozirane, registrirane hormonske terapije. Zato smatram da tema bioidentičnih hormona treba bolju i jasniju edukaciju, kako za struku, tako i za javnost.