Na današnji dan navršava se 25 godišnjica smrti prof. dr. Boška Milojevića, doajena hrvatske estetske kirurgije i začetnika moderne estetske medicine. U čast ovog velikog vizionara prenosimo tekst njegova sina, dr. Nikole Milojevića, koji je napisan prije 5 godina, povodom 20 obljetnice.

Bobica je obožavao natjeravati loptu načinjenu od starih krpa i čarapa, po željezničkoj postaji u Dugom Selu. Bila je to godina 1930., godina prvog svjetskog prvenstva u nogometu u Urugvaju. I dok je Jugoslavija u toj dalekoj zemlji dogurala do polufinala, petogodišnji Bobica cijele je dane neumorno naganjao loptu po susjedstvu s Tomekom i družinom. Bila su to bezbrižna vremena između dva velika rata. Bobica je bio iznimno dobar i pametan te od ranih godina vrlo napredan. Daleko je bacao koplje koje je sam izradio; po poljima današnjeg „predgrađa“ Zagreba gurao metalni kolut štapom, skijao na brežuljku u Cerju, poslije na Sljemenu.

Njegova majka, Zlata Milojević (bila je kći katoličkog svećenika, ali to je priča za sebe), jedne je vruće subote 1925. godine odlučila otići iz Dugog Sela u kupovinu na Dolac u Zagrebu. Inače je u Dugom Selu bila ravnateljica i učiteljica u osnovnoj školi, a muž joj je bio Nikola Milojević, šef mjesne željezničke postaje, što je tada bila važna pozicija. Zlata je bila u devetom mjesecu trudnoće, stajala je na tramvajskoj stanici u Zagrebu s punim vrećicama u rukama kada je primijetila da joj odlazi plodna voda. Umjesto da se uputi u bolnicu, sjela je na vlak i vratila se u Dugo Selo. Pozvali su primalju kući. Budući da su živjeli iznad željezničke stanice, Zlata se poslije često prisjećala da se mali Boško, Bobica, Božek, kak’ su ga zvali, rodio u dva ujutro, 19. srpnja 1925., između dva vlaka, Orient Expressa i Simplona.

Naš Bobica, moj tata, s 10 je godina krenuo u 1. mušku, klasičnu školu u Zagrebu. Putovao je svaki dan vlakom. Škola se tada zvala Rudi Čajavec. Za mene je to važno, jer sam poslije pohađao istu školu, bio u istoj učionici gdje je sjedio moj otac. I moja je supruga kasnije bila učenica te iste škole, u istoj učionici. Svi smo sjedili u izrezbarenim drvenim klupicama, kao putnici u vremeplovu, ostavili smo trag, poruke.

Mladi Boško nikada nije gubio vrijeme, ispunjavao je svaki trenutak: nakon škole je žurio na solfeggio, na klavir. Završio je srednju muzičku školu, a uz Stipicu Radića, našeg velikog pijanista, smatrali su ga iznimno darovitim.

Ali Bobicu nije zanimala pijanistička karijera. U dobi od 13 godina bio je zaljubljen u pravo, te se jednog dana uputio u knjižaru Kugli u Ilici kupiti neke popularne i zanimljive knjige o pravu. Kada se vratio kući i otvorio zamotuljak, bile su tri knjige o medicini, jedna od njih „Od vrača do modernog liječnika“. Knjige koje su mu došle u ruke čarobnom zabunom, pročitao je u mahu i one su odredile njegovu sudbinu.

U Zagreb je stigao Drugi svjetski rat. Mladi dečki iz klasične škole pomagali su partizanima, bili im kuriri. Moj otac je srećom uvijek bio poseban, uvijek ga je pratila neka sretna zvijezda. Nosio je jednom jako važno pismo za partizane, u desnom gornjem džepu zelenog zimskog kaputa. Dok je prolazio pokraj dvojice njemačkih oficira, srce mu je bilo u ustima, ali kada se već udaljio stotinjak metara i počeo se opuštati čuo je: „Halt!“ Oficiri su ga pretražili, sve džepove, cipele, donje rublje, ali pismo nisu našli. Bobekova sudbina to nije dopustila. Postao je liječnik, diplomirao je u rekordnom roku, bio je najmlađi specijalist u SFR Jugoslaviji, i s 27 godina najmlađi doktor znanosti. Briljira u poslu, na Šalati je bio najbolji otorinac, već tada je učio najnovije metode rinoplastike, operacije nosa.

No 1963. prihvaća ponudu sveučilišnog profesora s američkog sveučilišta Iowa, jednog od deset najboljih medicinskih sveučilišta u SAD-u. Tijekom četverogodišnjeg rada u Americi, završio je znanstveni rad s NASA-om na vestibularnom aparatusu. Ali ono što ga je promijenilo zauvijek, bilo je svjedočenje rođenju estetske plastične kirurgije u Americi. Magične operacije pomlađivanja i uljepšavanja profesora Bernsteina zapanjile su ga. Liposukcije, silikonske augmentacije grudi, face liftinzi…

Vratio se u domovinu 1967. godine, ali sva vrata su mu bila zatvorena jer društvo u Zagrebu u to vrijeme vjerojatno nije bilo spremno za liječnika s toliko velikim znanjem. Ili su se bojali boljih, kako se to često događa…

Stoga, kada je prof. dr. Boško Milojević 1967. godine prvi otvorio privatnu medicinsku kliniku u onodobnoj istočnoj Europi, postao je pionir privatne medicine, doajen estetske plastične kirurgije. Otvorio je put stomatolozima i liječnicima da poslije otvore vlastite ordinacije. Mnogi se još i danas pitaju: „Kako mu je to uspjelo u doba socijalizma?“ Jedan njegov stari kolega lijepo mi je to nedavno objasnio: „Jedini se ufao!“

Bio je među prvim estetskim kirurzima u Europi koji je primjenjivao najnovije metode oblikovanja nosa, operacije ušiju, povećanja grudi. U vremena kada su Beatlesi i Stonesi bacali klince u trans, to je bilo pravo čudo, avangarda. „Grga“ je napravio strip u Večernjaku: Nikola Plećaš, legendarni košarkaš Lokomotive ulazi u ordinaciju Boška Milojevića i uzvikne: „Plastičaru jedan!“ A Ico Voljevica je navodno napravio i cijelu „plastičnu“ seriju.

Uvijek skroman, ali ambiciozan, radio je neumorno 10 do 15 operacija na dan, a tijekom života napravio je više od 12 000 rinoplastika i 7 000 face liftinga. Njegove se metode operacije uški primjenjuju i dan danas u Hrvatskoj i svijetu. Kao da je imao „zlatni rez“ ugrađen u svoje estetsko oko, rezultati su mu uvijek bili bez greške.

U svijetu je brzo postao poznat kao jedan od najboljih stručnjaka za operacije nosa (nekad si laskam da sam naslijedio njegov talent, jer mi baš nekirurško oblikovanje nosa dermalnim filerima jako dobro ide), te je na svjetskim kongresima redovito imao „standing ovation“ na kraju inovativnih predavanja. Postao je dobar prijatelj s velikanima estetske plastične kirurgije, kao primjerice s čuvenim Ivom Pitanguyem iz Brazila.

Proputovao je cijeli svijet, bio gostujući profesor na svim kontinentima, gost kod mnogih svjetskih vođa, te širio ugled našeg Zagreba. Kao i vrhunski sportaši, uvijek je trenirao, educirao se, „superspecijalizirao“.

Pacijenti su mu stizali iz cijelog svijeta. Nije bilo onodobnog „celebritya“ koji nije prošao njegovu ordinaciju, a hotel Esplanade je uvijek bio prebukiran njegovim hordama sretnih pacijenata.

Kao i nakon klasične škole, Boško nikad nije gubio vrijeme. Bio je i lovac, slikar, tenisač, muzičar, poliglot… Volio je jedriti Jadranskim morem s obitelji, sa svojim Rovinježima. Volio je penjati se na Triglav, skijati…

Moja najljepša sjećanja iz djetinjstva su bili zajednički vikendi, putovanja od Dugog Sela do Slavonskog Broda u lovu na fazane, zečeve, srnjake. Ipak, on nikad nije bio arogantan, ohol. Uvijek bi našao vremena za „običnog“ čovjeka, za siromašne, za bolesne. Uvijek je razgovarao sa starijima… Mnogi pacijenti nisu platili pregled i zahvat, ako su imali kakvu veliku manu a bili su bez novca. Boško bi im pomogao. Ali zato je naš frižider uvijek bio pun finog pršuta, kulena, podravskih jajčeka, a da o najvećima božićnim puricama i ne govorim.

Otkako sam se vratio u Zagreb, zapanjen sam koliko su ga ljudi voljeli. Pacijentice i pacijenti koji pričaju samo najljepše o njemu kao čovjeku, džentlmenu, šarmeru, doktoru. I taksisti se još živo sjećaju njegove legendarne ordinacije na uglu Šubićeve i Zvonimirove.

I tako, tjedan dana nakon jednog zajedničkog lova na fazane u Zelendvoru, tjedan dana nakon 50. godišnjice braka none i nonića, stigle su u London najtužnije vijesti.

Nakon teškog dana na medicinskom faksu i nekoliko pinta Guinnessa u Magdala pubu, vratio sam se u stan u Hampsteadu, zazvonio je kućni telefon… Izgubio sam oca, mentora, uzora, prijatelja.

Tog kobnog dana 1992. godine Boško je igrao tenis u dvorani Doma sportova sa zagrebačkim antikvarom i njegovim sinom, juniorskim teniskim šampionom. Nakon odličnog forehenda, srcu mu je jednostavno stalo. Imao je karte za meč Gorana Ivaniševića i Borisa Beckera iste večeri u Zagrebu. Pripremao se za takmičenje naše kuje Linde, imao je još mnogo planova.

Znam, možda sam ga opisao odveć idealno, kao pravi sin ponosan na oca, ali znajući ga kakav je bio, zaslužio je ovakvo sjećanje. To je ujedno sjećanje na neka bolja vremena kada je u svijetu liječnik mogao biti faca kakve su danas nogometaši.

Nadam se da tata i dalje negdje gura svoju krpenu loptu…